Neke priče ne počinju poslovnim planom ni savršenim pitchom. Naša je počela u tihom prostoru između ljubavi i iscrpljenosti — u onom neurednom, prekrasnom kaosu svakodnevnog života s neurorazličitim djetetom. Počela je šapatom nade, tihom molbom koja nam se ponavljala svake večeri dok smo, umornim rukama i još umornijim srcima, pokrivali sina prije spavanja:
Molim te, samo neka sutra bude lakše.

​

Naš dnevni boravak bio je i bojno polje i utočište. Između zadaća, senzoričkih kriza i pokušaja da budemo sve — od roditelja, učitelja, terapeuta i smirujuće sile — držali smo se za ono malo snage što smo imali. Naš sin Gabriel već je imao dijagnozu autizma. I iako nam je dijagnoza dala neko razumijevanje, nije učinila svakodnevne oluje lakšima.

​

Svaki je dan donosio senzoričko preopterećenje, emocionalne izljeve i bolnu frustraciju — njemu i nama. Spavanje je bilo gotovo nemoguće. Noći duge i nemirne, jutra kratka i preplavljujuća. Naša je obitelj živjela u stalnom stanju pripravnosti, kao sustav koji se nikada ne resetira. Trudili smo se najbolje što smo mogli, ali istina je: vozili smo na prazno.

​

Kao i toliki roditelji koji se nose s ovim izazovima, tražili smo odgovore svuda. Terapeuti. Specijalisti. Rutine. Dodaci prehrani. Umirujuće igračke. Isprobavali smo sve, nadajući se da će nešto donijeti olakšanje, neki mali pomak.
I onda smo jedne večeri, dugo nakon što smo i sami trebali leći u krevet, naišli na nešto novo — jednostavnu ideju zakopanu duboko u kasnonoćnom skrolanju: tešku dekicu.

Nije izgledala revolucionarno. Samo proizvod temeljen na terapiji dubinskog pritiska. Alat za smirenje. Zagrljaj bez riječi.

Ali dogodilo se nešto. Nakon nekoliko minuta njegovo je disanje usporilo, a tijelo se opustilo. Gabi je nakon dugo vremena spavao baš mirno.
A spavali smo i mi.

Kad smo ga vidjeli tako — mirnog, sigurnog, odmornog — zaplakali smo. Budio se puno odmorniji, a samim time je i lakše savladavao svakodnevne zadatke i obaveze.

Taj trenutak nije promijenio sve, ali je promijenio nešto. Dao nam je mali pogled u ono što je moguće — ne samo za naše dijete, nego i za druge.
Što ako ovo nije bila slučajnost? Što ako ovaj alat, ovaj nježni utezni zagrljaj, može pomoći još djeci poput Gabriela? Još tinejdžerima koji se bore s anksioznošću? Još mladim ljudima preplavljenima brzinom i pritiskom svijeta?

Još iscrpljenim roditeljima, umornim studentima, osjetljivim misliocima, neurorazličitim umovima — svima onima koji tiho čeznu za trenutkom mira?

Već tada započeo je naš projekt aspeegee. 

​

Ime aspeegee dolazi s najiskrenijeg mjesta — naše obitelji. “Aspie” je jednom bio izraz za ljude s Aspergerovim sindromom, riječ koja nam je pomogla razumjeti Gabrielovo iskustvo. A “Gee” je Gabriel — razlog zbog kojeg je sve počelo. Izmišljeno ime, ukorijenjeno u nečemu duboko stvarnom. Brand rođen iz puta jednog djeteta, izgrađen s namjerom da pomogne mnogima.

​

Od prvog dana znali smo da želimo raditi drukčije. Nismo željeli masovnu proizvodnju i proizvode bez duše. Zato smo odabrali etičku, maloserijsku proizvodnju u Sloveniji i Hrvatskoj, blizu doma. Odlučili smo graditi tvrtku u kojoj će se ljudi poput Gabriela — neurorazličiti, osjetljivi, znatiželjni, briljantni — osjećati ne samo sigurno nego i potrebno. Naš je cilj da najmanje 50% našeg tima bude neurorazličiito. 

​

Svaku dekicu pakiraju članovi naše obitelji i našeg tima — ljudi koji iz prve ruke znaju kako stres izgleda, i kako dekica može promijeniti sve.
U svaki šav je ušivena ljubav, a svaka odluka donesena je s namjerom.
Pažljivo smo birali materijale. Ekološke staklene kuglice složene su između slojeva pamuka tako da dekica ne proizvodi nikakav zvuk pri pomicanju. Svaki je džep prošiven kako bi težina bila ravnomjerno raspoređena — bez pomicanja, bez skupljanja, samo smirujući pritisak tamo gdje ga najviše trebaš. Navlake su mekane, prozračne, perive. Pakiranje jednostavno i višekratno, jer mir nikada ne bi trebao dolaziti omotan u buku.

​

I dalje koristimo dekicu svaki dan. Gabriel spava pod njom svaku noć i budi se odmorniji i mirniji. Ali dekicu ne koristimo samo za psavanje, već je ona postala dio naše obiteljske rutine. Svaki dan izdvojimo deset minuta — samo deset — za disanje, reset i povratak sebi. Bez mobitela, bez razgovora - samo dah i tišina pod težinom.

​

aspeegee nije samo dekica, to nije samo brend - to je naša revolucija

 

Našu priču gradimo srcem i vodimo sa svrhom.
I duboko vjerujemo — da je ovo tek početak.

​

Fabiana, Gabriel, Max, Maja i Marko

​

​

​

​